Otpornici su pasivne elektroničke komponente koje pružaju otpor proticanju električne struje, stvarajući pritom pad napona između priključaka. Drugim riječima, oni apsorbuju dio električne energije koju pretvaraju u toplinu. Možemo ih pronaći u gotovo svim električkim mrežama i elektroničkim sklopovima gdje se koriste za stvaranje željenog odnosa struje i napona, ograničenje struje, smanjenje napona i sl.
Najbitnija karakteristika otpornika je električni otpor koji se označava mjernom jedinicom Ω [om]. Definira se kao vrijednost otpora na kojem pri protjecanju struje od jedan amper (1A) nastaje pad napona od jedan volt (1V).
Idealan otpornik ima konstantan otpor bez obzira na napon, struju koja teče kroz njega, temperaturu ili neki drugi faktor. U stvarnosti, otpor se mijenja s temperaturom, a otpornici su konstruisani tako da je promjena otpora minimalna u temperaturnom području za koje su namijenjeni.
Otpornici se u strujnom kolu uobičajeno označavaju na jedan od sljedećih načina:
Otpornici se u električno kolo mogu vezivati na dva načina pa se prema tome kola dijele na:
1. Nerazgranata električna kola – Otpornici su vezani redno (serijski).
2. Razgranata električna kola – Otpornici su vezani paralelno. Mjesto vezivanja otpornika u razgranatom električnom kolu se zove čvor ili tačka grananja.
Veći broj otpornika možemo povezati (međusobno spojiti) na različite načine. Često za određenu konfiguraciju otpornika tražimo ukupan otpor, a zatim struje, napone, snage itd. na pojedinim otpornicima. Pri tom se sve odvija u skladu s Kirhofovim zakonima.
